Nisam pedagoške struke, ali igrom slučaja radim u školi i to na Islandu. Radim kao učiteljica engleskog jezika u osnovnoj školi, iako to nisam, a posao sam dobila jer nije bilo nikoga tko se na to mjesto javio s tzv. Učiteljskom licencom. 12 godina radila sam uredski posao i uživala sve blagodati takvog posla. Kazem, blagodati jer u kancelariji mozes jesti kad hoces, piti kad hoces, obavljati osnovne potrebe kad hoces, javiti se na telefon kad hoces, biti odsutan kad hoces.
U skoli radim tek nepuno polugodiste, ali dovoljno za dojmove. Imam pauzu za rucak, ali nemam pauzu između satova. Moje radno vrijeme vise ne zavrsava u 16h. Nastavlja se do kasnih noćnih sati ispravljajući razne eseje, ispite, pišući nove zadatke, dopunjući online materijale i učeći šta ću sutradan predavati jer, kao što rekoh, to nije moja struka. Imam osjecaj da naplaćujem svaki onaj dan, sat, trenutak koji sam u kancelariji provela bezbrižno lupkajući po tastaturi. Moja djeca me imaju za sve školske praznike i ovo radim prvenstveno iz tog razloga, ali me nemaju popodnevima, večerima pa čak ni vikendima ili barem ne u onoj mjeri u kojoj su me imali u kancelarijsko doba. Ja više ne brinem samo o dvoje djece, ja brinem o svoj djeci koja su dio moje svakodnevice. Čak i ovdje, na obećanom zapadu, ima toliko teških i tragičnih sudbina koje ne ostaju u učionici kad zatvoriš vrata na kraju dana. Ali....

Moj dan ne počinje kavom s kolegicama već raspravom s destinama mladih ljudi koji od tebe očekuju mudri savjet, informaciju, objašnjenje nečega kao da će im baš to otvoriti put u život (možda baš i hoće). Moje ruke su suhe od krede (nisu jako jer sam dobila držač za kredu-predobra stvar), ali imam ploču koja klizi po zidu da se ne moram saginjati ili propinjati na prste. Moj kompjutor je star, ali povezan je sa svim učenicima koji putem svojih ipada (koje dobivaju svi od 5.-10.razreda) ulaze u online učionicu u kojoj se onda događaju čudesa. Svaka učionica ima špinu s vodom iza učiteljskog stola i sanitarni čvor za učenike. Svaka klupa ima vodilice u koje se zakače stolice na kraju sata kako bi spremačice što lakše očistile pod (i svi na kraju sata spremaju stolice u stol). Barem jednom/dvaput u mjesec dana je neki događaj u školi kada nema nastave ili je nastava prilagođena i osmišljena za tu prigodu kako bi se i učitelji i učenici malo odmorili ili promijenili svakodnevicu. Baš u petak, prva 4 sata svi razredi ukrašavaju svoje učionice za nadolazeće blagdane.
Uglavnom, ima beskonačno divnih stvari koje su u takvom omjeru s onim nedobrim da me drže umornom, ali dovoljno ovisnom o radu u školi do te mjere da učim za "učiteljsku licencu".
Tek kad podučavaš nekoga, shvatiš da tvoj rad ima smisla i da tvoje iskustvo i sve one pročitane knjige, definicije, formule, objašnjenja, beskonačni primjeri zadataka, zapravo imaju smisla jer to znanje prenosiš drugome.....a kad povratna reakcija bude barem jedna upaljena lampica, shvatiš da si danas opravdao svoje postojanje na Zemlji.
Dajem podršku svim našim prosvjetarima koji su temelj svakog društva. Hvala vam svi moji učitelji, nastavnici, profesori koji ste klesali moje postojanje.

Zemlja koja ima zadovoljne ljude zaposlene u školstvu, zdravstvu i policiji je zemlja koja napreduje i u kojoj je lijepo živjeti!!!
Sretno!!!!

Submit to FacebookSubmit to Google PlusSubmit to TwitterSubmit to LinkedIn

Ove web stranice koriste kolačiće radi što boljeg iskustva posjetitelja stranice. Molimo da prije korištenja web stranice pročitate opće uvjete korištenja, uvjete zaštite osobnih podataka i Informacije o kolačićima. Klikom na poveznicu 'Zatvori' potvrđujete prihvaćanje kolačića na ovim stranicama.