16.12. i nije neki poseban datum osim što smo u Adventu, datum kojeg mnogi brzo prebace na svom kalendaru kako bi što prije došli do Božića ili kraja godine.

Na današnji dan prije točno 60 godina rođen je moj veliki prijatelj Igor Štoković, profesor na pulskom ekonomskom fakultetu, zaljubljenik u nogomet i muziku, gradonačelnik Pule i predsjednik Kriznog štaba Pule u domovinskom ratu.

Na današnji dan prije točno 28 godina JNA je napustila Pulu .

..

Mislim da je današnji dan, u kojem se sjećam na Igora, prilika i dobar razlog da se, kao član Kriznog štaba, prisjetim ljudi i događaja koji su sačuvali Pulu od uništenja. Ova kolumna koju pišem ,odraz je mojih emocija kao aktivnog sudionika, ali i prijateljstva koje me veže uz glavne aktere, Igora i Luciana,čiji su životi prerano ugašeni zbog bolesti koja ih je snašla. Luciano nas je napustio 2014., a Igor 2015. Prerana smrt prekinula je njihovu želju da o ovim događajima ostave pisani trag. Dio ove kolumne je citat njihovog teksta koji su napisali kada su krenuli razvijati ideju o knjizi.

Njihovo poznanstvo seže u kraj 80-ih godina. Bili su dvije potpuno različite ličnosti koje su obilježile ove prostore. Luciano, čovjek iz naroda, veseljak, pristupačan svima, uvijek spreman svakoga saslušati, svakome pomoći i za svakoga imati lijepu riječ. Njegova suprotnost bio je Igor, na oko uvijek hladan, dalek, ponekad nedostižan, ali pronicljiv, odlučan i staložen. Suprotnost u vanjskim manifestacijama, ali jednostavnost u djelovanju polučila je uspjeh u vođenju nasega grada.

Znam da su mnogi Igora doživljavali kao zločestog dečka, a Luciana kao dobrog. Ja kao svjedok vremena i njihov prijatelj znam da oni nisu birali te uloge, nego im ih je sudbina dodijelila.

Igora sam upoznao u rujnu daleke 1974. kad smo sjeli u klupe I.6 razreda Gimnazije Eugena Kumičića u zgradi današnjeg Filozofskog fakulteta sa još 26 učenika. Taj razred iznjedrio je mnoge danas ugledne građane ovoga grada….

Uz gimnaziju Igor je paralelno pohađao i glazbenu školu. Bio je prvak Jugoslavije sviranja na harmonici, a u srednjoj školi sudjelovao je u kreiranju pulske glazbene rock scene.

Nakon završenog ekonomskog fakulteta u Rijeci Igor se zaposlio u Zavodu za zdravstveno osiguranje, te postao profesor na Fakultet ekonomije i turizma. U to vrijeme bio je najmlađi doktor ekonomskih znanosti u Jugoslaviji. Pridružio se Lucianu i SDP-u početkom 90-ih godina, te ušao u prvi saziv Sabora. Jedan je od saborskih zastupnika koji su u podrumu Inine zgrade digli ruku za razdruživanje Hrvatske iz Jugoslavije . Imao je zaista sreću kada je sa Lucianom preživio granatiranje Banskih dvora .

Moje I Lucianovo prijateljstvo seže iz listopada 1990. On, predsjednik skupštine Općine Pula, stariji od mene skoro desetak godina, simpatični komunikativni istarski veseljak, a ja novi Sekretar Sekretarijata za društvene i gospodarske djelatnosti, tridesetogodišnjak upravo pristigao iz Uljanika , bez ikakvog političkog iskustva.

Naš prvi susret izgledao je ovako. Luciano: “ Ništa ti ne brini , delat ćemo kako treba , a ako te je Igor predložio, siguran sam da si pravi “. I bilo je tako...delali smo kako treba.

No vratimo se sad u tu 1991.

Luciano Delbianco najburnijima ocjenjuje period od rujna do prosinca 1991. , ali naglašava kontekst i aktivnosti koje su prethodile:

Na ovom području bio je jedan od najjačih garnizona na Jadranu, 12 000 vojnika,41 borbeni avion,10 ratnih brodova, preko tisuću podmorskih mina, 26 000 tona eksploziva, 56 000 tona streljiva, a oružje teritorijalne obrane pod ključem na Muzilu. Jedine naše naoružane formacije bile su policijske.Stožeri su izradili planove blokade JNA, izvlačenja hrvatskih mladića iz JNA,čuvanja vitalnih objekata i pripreme skloništa.

Posebno značajnu pozitivnu ulogu Luciano pripisuje savjetima u to vrijeme admiralu JNA Marjanu Pogačniku i njegovom pomoćniku Marku Kimelu, te načelniku policijske uprave Pula Branku Kijurku. Vrlo brzo je naoružano 450 pripadnika specijalne policije i poslano na ispomoć u Zagreb, a iz vojarni je izvučeno i na sigurno prebačeno preko 2500 hrvatskih mladića iz JNA.

Krizni štab osnovan je 12.9.1991. Predsjedavao je Igor Štoković , a uz Luciana Delbianca, članovi su bili Atilio Radolović, Branko Kijurko i Denis Mikolić , te tajnica kriznog štaba Ester Buić. Kriznom štabu, prikljućeni su i Stjepan Mlinarić, Lovre Božina, Antun Užila, Cvjetko Vretenar, Nevio Prenc, Ante Mihovilović, Marjan Kostešić, Dario Mezulić i Radovan Juričić . Prije toga djelovao je Regionalni krizni štab za Istru na čelu sa Šimom Vidulinom, a od 21. kolovoza i 7 općinskih stožera saniteta.

Imali smo I sreće ..kaže Delbianco, jer je u to vrijeme na zapovjedno mjesto JNA u Pulu , umjesto časnog Pogačnika, postavljen jednako častan ili što bi Crnogorci rekli čojstven Vladimir Barović. Junaštvo je kažu...sačuvati sebe od drugih, a čojstvo je sačuvati drugog od sebe. Upravo je tako postupao Barović. Dok se njega pitalo u Puli je sačuvan mir, a kad su mu po prekomandi na Vis , naredili da puca po dalmatinskim gradovima , on je iskazao čojstvo, sačuvao druge od sebe i izvršio samoubojstvo. Umjesto njega sa druge strane pregovaračkog stola u Pulu, postavljen je Dušan Rakić , za pregovore težak i nepredvidiv sugovornik.

Hrvatske oružane snage već su oformljene .23. listopada 1991. Postrojavanje 119. brigade sa zapovjednikom Brankom Bošnjakom, kojeg kasnije nasljeđuje Marijan Mužinić pa Mauro Ukušić. Osnivanje 154. brigade sa zapovjednikom Ivanom Mužina kojeg nasljeđuje Miodrag Alić. Admiral Ante Budimir na čelu je jedinice Hrvatske ratne mornarice. Blokirana luka, blokirane vojarne, skinuta navigacijska oprema i radio farovi za avione .U potpunosti kontroliramo objekte koje još drži JNA Aerodrom, Muzil i Katarinu. Možda je manje poznato , ali upravo je kasarna kod Mlina bila prvi vojni objekt preuzet u Hrvatskoj od JNA Nervoza raste i najmanja iskra može nepovratno zapaliti ratni plamen.

Igor Štoković prisjeća se tih dana:

Gotovo svakodnevno je admiral Rakić grmio na telefon da će razoriti Pulu, kako će biti krvi do koljena, kako će dejstvovati ako se za pola sata ne pojavim kod njega. Dan koji posebno pamtim je 29.11.1991. kada me je nazvao vičući da će sada spržiti Pulu, jer nitko nije došao da mu čestita praznik, a kada sam upitao o kojem je prazniku riječ, zagrmio je “ SRAM VAS BILO; PUCAT ĆU PO SVIM SPOMENICIMA, SVE MI JE NA NIŠANU. Za njega je bio DAN REPUBLIKE.

Često se ljutio zbog dnevnog tiska i svakodnevno nas je dočekivao sa analizom napisanog. Ipak ton razgovora u direktnim razgovorima bio je umjereniji od telefonskih razgovora. Upravo zato nastojali smo svakodnevno biti prisutni na višesatnim iscrpljujućim razgovorima.

Delbianco se prisjeća oholosti i drskosti Rakića :

Jednog popodneva na sastanak kod Rakića nisam mogao ni ja ni Štoković , pa je na sastanak otišao dogradonačelnik Mario Quaranta..Rakić ga je istjerao i zaprijetio da će ukoliko mu opet pošaljemo dogradonačelnika on poslati čistaćicu.

Paralelno sa pregovorima i smirivanjem tenzija, Delbianco i Štoković u pregovorima sa JNA dogovarali su i predaju objekata i naoružanja Teritorijalne obrane. Uspješno preuzete tone naoružanja sa Muzila, naoružale su 119. i 154 brigadu , a velike količine prebačene su tajnim konvojima, postrojbama u drugim dijelovima Hrvatske.

Letio je Delbianco sa Lenkom Uravićem u Beograd da sa komandantom Jugoslavenskog ratnog vazduhoplovstva generalom Jurjevićem dogovori ostavljanje aerodroma Puli bez uništavanja, ali nisu pristali. Sve su odnijeli i podmuklo minirali , te usmrtili četiri naša sugrađana.

Uspjeli su zato Delbianco i Štoković dogovoriti da JNA Puli prepusti nedavno opremljenu Vojnu bolnicu za potrebe Pule. Nažalost nestrpljenje i prosvjed hrvatskih liječnika u posljednjem je trenutku iskorišten od JNA kao izgovor i sva je oprema odnešena , a Puli ostavljena prazna zgrada i zidovi.

A Tuđmana se prisjeća i Branko Kijurko i to Ivice Tuđmana, predsjednikovog brata koji je u to vrijeme živio u Umagu. I njegova je pomoć u tim turbulentnim vremenima usmjerila budućnost Pule. Branku Bošnjaku, zapovjedniku 119. stigla je naredba za napad na Kikašev avion koji sa pulskog aerodroma prevozi žene I djecu vojnih lica koji su već napustili Pulu. Potpuna ludost koja bi za posljedicu imala razaranje Pule. Kijurko i Bošnjak odlaze u Umag kod Ivice Tuđmana s molbom da odmah s predsjednikom provjeri vjerodostojnost ovakve naredbe. Nakon 40 minutne provjere potvrđeno je da ovu naredbu predsjednik nije odobrio.

Jasno i glasno treba ponoviti... aktivnosti kriznog štaba u Puli bile su usklađene sa politikom tadašnjeg državnog vrha i Vlade nacionalnog jedinstva.. Sačuvati mir na ovim prostorima. Teško je to bilo tada objasniti ljudima koji su širom Hrvatske svjedočili oružanim aktivnostima , a u Puli se ne puca, nego pregovara.

Ipak zamalo se i zapucalo, ali u krivom smjeru. 21. rujna 1991. skupina hrvatskih boraca pod zapovjedništvom Mija Lalića došla je na pulski Forum s namjerom da obezvlasti krizni štab, koji ne postupa po njihovim pravilima. Luciano i Valnea Delbianco puno godina kasnije popili su kavu s jednim od pripadnika te skupine koji im je na njihovo zaprepaštenje potvrdio. Da imao sam zolju i naredbu da upucam Delbianca. Nisam pucao samo zato jer nisam znao koji je od dva prozora Delbiancov.

Treba naglasiti da su i u ovoj situaciji ključnu ulogu odigrali pripadnici specijalne policije pod zapovjedništvom Hasimi Skendera koji su priveli ovu ekipu.

Napokon stigao je i taj zadnji dan 15.prosinca 1991...prisjeća se Delbianco. Dušan Rakić pozvao je mene i Radovana Juričića na ispraćaj na posljednjoj lokaciji pod kontrolom JNA- Muzil. Područje u cjelosti minirano, 800 vojnika i oficira u punoj ratnoj spremi, a živci pred pucanjem. Došli smo u 17 sati i ostali kao taoci do isplovljavanja njihovog posljednjeg broda, sutradan rano ujutro. Jesmo, bojali smo se jer nismo znali kako će ovo završiti. Ipak srećom završilo je sretno.

U svojim završnim sjećanjima Štoković konstatira:

Ništa nam nije bilo teško. Osobnog života nismo imali jer je sve bilo podređeno cilju očuvanje mira i povlačenje JNA bez oružanog sukoba. Svakodnevni višesatni sastanci , spremnost predviđanja i procjenjivanja potencijalnih opasnosti, stvorili su među članovima kriznog štaba i članovima tadašnje gradske uprave , posebnu vezu, duboku razinu povjerenja i prijateljstva koje je ostalo zauvijek. Sutradan 16. prosinca ujutro na moj rođendan, zavijorila se hrvatska zastava na komandi na rivi.

Zaključit ću ova sjećanja citirajući Luciana Delbianca:

Kažu da je povijest stroga učiteljica života. Ona ima još jednu karakteristiku- više i dugotrajnije pamti ružne događaje, a one lijepe zna zaboraviti ili nedovoljno valorizirati. U ratno vrijeme ljudi su prisiljeni izvršiti neke izbore, a potom odgovarati za svoje postupke. U pulskoj borbi za mir nemali broj ljudi dao je veliki dio sebe da nam svima bude bolje. Politika , a ne stvarni događaji,često je odlučivala tko je zadužio zajednicu , a tko nije. Pulu i Istru, povijesna su događanja često marginalizirala. Kada je i bila na dnevnom redu, o njoj nisu odlučivali Istrijani, već netko drugi. Ipak ovaj put, svim teškoćama usprkos, ostvarili smo nešto dobro. Za sebe, svoju djecu i svoje sugrađane.

HVALA VAM PRIJATELJI

Uz ovo teško vrijeme mene Luciana i Igora veže nešto što je postalo dio povijesti i zauvijek će ostati u srcima starijih ali i Vas mladih koji ovo sada čitati. Postalo je dio naše svakodnevnice kada se radujemo, kada slavimo, kada se ženimo i na to sam posebno ponosan….. KRAVATE.. SAMO ANĐELI ZNAJU KAKO JE U RAJU Znali smo raditi i radili smo puno, ali znali smo se i zabavljati. Glazba je uz ostale teme bila naša zajednička ljubav.

Nakon odlaska iz politike manje smo se družili , ali smo ostali prijatelji do njihovog preranog odlaska. Prijatelji moji….

Submit to FacebookSubmit to Google PlusSubmit to TwitterSubmit to LinkedIn

Ove web stranice koriste kolačiće radi što boljeg iskustva posjetitelja stranice. Molimo da prije korištenja web stranice pročitate opće uvjete korištenja, uvjete zaštite osobnih podataka i Informacije o kolačićima. Klikom na poveznicu 'Zatvori' potvrđujete prihvaćanje kolačića na ovim stranicama.